ponedjeljak, 01.10.2007.
Baal Reginon II
Enoh.
Čuo je to ime negdje. Nije bio siguran gdje niti kada, ali šesto i pol čulo mu je govorilo da je u nekom trenutku, u nekom kutku Postojanja, čuo to ime. U tom trenutku nije smatrao bitnim pratiti, inače bi se sada prisjećao u detalje gdje se to dogodilo, što je točno rečeno i koliko je samoglasnika govornik iskoristio. Had se zaista zna poigrati sa čovjekom.
Konj mu je poslušno i mirno hodao kroz valove kiše koje su ih oplakivale. Jahač, stoički gledajući vodopad koji se kotrljao niz njegov šešir, time mu na trenutke onemogućavajući jasan pogled na put, je bio jednako indiferentan prema kiši. Ako zaista nije vidio kuda ide, lice mu to nije nimalo odavalo – ponašao se kao da ga vodi neki unutarnji kompas, kao da on i sile koje vladaju Postojanjem imaju poseban dogovor, tako da njega trenutno uopće ne brine činjenica da ne vidi prst pred nosom jer je jasno da će stići tamo kramo treba doći. A znao je kuda ide.
Enoh je ležao skriven u ovom neimenovanom, nepoznatom i nezanimljivom svijetu, skriven od bogova i ljudi. Brošura je bila jako pristojna što se tiče objašnjavanja putnih detalja, ali problem je i dalje ležao u činjenici da će put do Enoha potrajati.
Nekom čudnom, nejasnom logikom, birtija u koju je stranac ušao je bila najbliža birtija njegovom cilju. Nije previše razmišljao o tome, jer mu je tako ionako bilo jasno da se tu nije radilo samo o njegovoj potrazi, već i o potrebi viših, pasivnih sila da njegova potraga uspije. Vodila ga je sama Potreba, tako da tu nije bilo problema.
Enoh je, dakle, ležao negdje na kraju puta, kroz koji ga je vodio vlastiti unutarnji monolog.
Put, kakvi putevi već jesu, je bio dug i dosadan. Scenografija se mijenjala, ali putnik je i dalje ostajao jednako nezainteresiran prirodnim ljepotama i krajevima kojima je prolazio.
Čekao je u zasjedi od ranoga jutra.
Čekao je tako svakog jutra, jer je razbojništvo, iako potencijalno unosan biznis, posao kojem se morate u potpunosti posvetiti ako želite ikakav profit.
Ono što vam nitko u brošurama ne veli jest da plan rada nije toliko jednostavan i pravocrtan kako bi se čovjeku činilo na prvi pogled.
Cijeli Kalebov plan, kad je krenuo s ovim biznisom, se mogao svesti na tri riječi: nešto, nešto, profit. To su ujedno bila temeljna tri koraka do uspjeha i od njih se očekivalo da budu savršeno pristojni i sami se ispune.
Ne bi vjerovali kako često to nije slučaj.
"Stoj!"
Nije stajao. Konj je i dalje nastavljao nezainteresirano ići u istom smjeru, a jahač nije niti dao do znanja da je primijetio razbojnika. Istina, razbojnik je sa zakašnjenjem primijetio konja i jahača, ali samo zato jer je zamišljeno proučavao jedan cvijet kraj puta, introspektivno se hrvajući sa vlastitom motivacijom i prolaznošću.
Dakle, iako je jahačevo ignoriranje bilo djelomično opravdano pravom na durenje, Kaleb je bio uvjerenja da bi barem nakon trećeg povika osoba trebala pristojno stati i čekati da bude opljačkana.
"Hej, vi! Pričekajte malo!"
Potrčao je za konjem, mašući svojom praćkom.
Naravno da je imao praćku – razbojništvo je opasan posao, kako zbog divljih zvijeri koje lutaju rijetko putovanim putevima, tako i zbog drugih razbojnika koji putuju tim istim rijetko putovanim putevima tražeći trgovce, koji rijetko putuju tim putevima. Poštenje među lopovima je fraza koja je izmamila mnoge grohotne smjehove, osobito među lopovima.
"Oprostite! Bi li mogli prokleto stati, molim?"
Jahač je i dalje mrko gledao ispred sebe. Uzalud Kalebovo deranje kad je bio tako profesionalno ignoriran.
Netko se derao.
Nije bio siguran tko je to – najvjerojatnije onaj prosjak koji je sa praćkom sjedio u grmlju promatrajući zamišljeno tlo. Najvjerojatnije.
Također je bilo sasvim vjerojatno da je taj prosjak zapravo krvoločan razbojnik, spreman ubiti vlastitu majku za njene papuče. Razbojnik koji je gladan i odlučan čekao satima u grmlju da netko prođe, pa da ga može ubiti i uzeti mu sve vrijedno s njegovog mrtvog tijela.
Ako je tako, pomisli jahač, pustit ću ga da umire u mukama nasred puta. Možda ga netko nađe i dovrši krug.
"Nije da bih htio smetati," objasni Kaleb kad je konačno dostigao jahača na vrancu, "ali ovo je pljačka."
Probudio se par sati kasnije, nekoliko stotinjak metara dalje. Prva stvar koju je otkrio jest da je visio naopačke s drveta, noge zavezana za čvrstu granu. Nestanak praćke i preuređenost unutrašnjih organa su mu do glave došli tek naknadno.
Jahač je sjedio naslonjen na obližnje drvo ispred vatre koju je očito zapalio. Njegov konj je čuvao stražu par metara od njih razmišljajući o plivanju. Naime, dugo nije bio na godišnjem, a konjima kakav je on tu i tamo treba malo odmora.
Nije da se bunio. Za sad je sve bilo u granicama normale i nije postojala potreba da se prijavi prekovremeno, ali sva ova kiša ga je podsjetila na mora svijeta kojeg su jednom posjetili. Mora to spomenuti kolegi, pomisli. To su bila prokleto dobra mora.
Kiša je i dalje neumorno padala. Stranac, sa svojom čudnom kapom, nije previše prigovarao.
"Je li ovo pljačka?" upita uplašeno.
Odgovor, kao takav, nije dobio. Konj je samo nejasno zaržao, sugerirajući tonom da se upravo podsmjehuje.
U nedostatku konstruktivnijeg plana rada, Kaleb odluči nastaviti visjeti s drva. Bio je živ, što je valjda dobro, i ništa mu nije oduzeto (osim praćke). S druge strane, osim praćke, ništa mu drugo niti nije moglo biti oduzeto budući da su mu džepovi siromašniji od vokabulara.
"Znaš li put do Enoha?" stranac upita, njegov glas gladak kao brada higijenski uskraćenog pustinjaka.
Pitanje je došlo kao grom iz vedra neba, ne samo zbog teksture glasa već i zbog tišine koja je do tog trenutka postala skoro pa opipljiva. Sada, iznenada, je stranac tražio odgovor na sasvim normalno pitanje. Skoro kao da je pitao koliko je sati.
"Znam li put do Enoha?" ponovi Kaleb pitanje, polagano se boreći sa krvlju koja mu je nepristojnom silinom pokušavala silovati mozak i natjerati ga da se onesvijesti. "Znam li put do Enoha?"
Razmislio je o tome. Zapravo i nije znao, ali koliko je pametno to reći ovom zanimljivom gospodinu koji mu može slomiti kralježnicu ako ga ljuto pogleda? Laganje se u ovom slučaju javljalo kao najbolja, najljepša i najisplativija opcija.
"Da li ja znam put do Enoha? Ja sam popločao put do Enoha!" usklikne samouvjereno. "Imam Enoh u malom prstu."
Iz nekog razloga mu se to i nije činila kao tako velika laž. Mala, bijela laž? Simpatično iskrivljenje istine? Vrckava šala? Pa da, to nije tako velika laž.
"Zaista?" zainteresirano promrmlja stranac. "Koliko je grad udaljen odavde?"
Kaleb mljacne zamišljeno jezikom te se onesvijesti na trenutak. Kad je došao k sebi, zaključio je da mora ovo brzo riješiti, jer je krv koja se uselila u njegovu glavu polagano odnosila pobjedu.
"Ah, što je prostor?" upita neodređeno ulazeći i izlazeći iz budnog stanja. "Svi smo mi točke na licu velikog… cvijeta…"
Stranac zbunjeno pogleda svog konja, koji slegne nosnicama.
"Oče!" usklikne Kaleb. "Nisam ja… nisam ja Enoh. Ja sam cvijet, malen i… i gadan."
Stranac se digne s poda, pristupi zarobljeniku i odlučno ga pljusne.
"Aaa!" promrmlja Kaleb. "Neodređenost prostora… vremena… autor zna… Ah! Ti! Vi! Ovaj, da. Biste li me mogli skinuti odavde?"
Kimnuvši, stranac presječe konopac kojim je neefikasni razbojnik bio zavezan. Dakako, to je učinio bez ikakvog upozorenja, tako da se slijedeći trenutak nesretnik taktički razbio na mokrom, blatnjavom tlu. Da je znao što je slapstick, Kalebu… najvjerojatnije ne bi bilo ništa lakše, ali barem bi znao kako nazvati to što mu se upravo dogodilo.
Kako mu se krv polagano vratila natrag u južne predjele, gdje bi joj bilo bolje da i ostane, njegov slapstickom ošamućen um je došao k sebi. Nije da mu je to nešto posebno pomagalo u razmišljanju, ali barem nije pretjerano škodilo.
"Dakle…" započne. "Enoh, ha?"
Providnost je vodila svaki njegov pokret. Navodno je imala dosta dobru perspektivu jer je vidjela sve i znala još više, osobito u trenucima kada nikome ništa nije bilo jasno.
Ovo je bila jedna od tih situacija.
Kaleb to nije, dakako, znao. Stranac, dok je zamišljeno sedlao svog konja, je toga itekako bio svjestan.
Ponekad je imao nagle promijene raspoloženja. Nije prelazio iz smijeha u plač niti bilo što tako nemuževno, već je ponekad umjesto da ubije nitkova koji smrt zaslužuje, tog istog nitkova poštedio i vratio na pravi životni put. Ili samo poštedio i pustio da nitkov sam shvati u čemu je griješio cijeli život. Ili da umre u neznanju i izgubi dušu. Ili nešto takvo – točno što je određivala Providnost, vodeći njegovu ruku na neki sasvim nejasan, ali svrhovit način.
Kao sada.
__________________________________________________________________________________
Oke! Oke. Time to continue pwning this baby. Čak ću krenuti prerađivati i dotjerivati Astronomy Domine.
Ako Krušvar može, hell... mogu i ja.
- 12:55 -
utorak, 07.08.2007.
Baal Reginon I
Kiša je bila lajtmotiv njegovih ulazaka u birtije.
Kiša je ujedno bila i zajednički element dramatičnih početaka okultnih priča i, nekako, na ne sasvim razuman način, glavni promatrač čudnih događaja i napetih klimaksa.
Njegov ulazak nije bio napeti klimaks, budući da je ovo tek početak priče, ali zato jest bio efektan intro, otprilike na onaj način na koji su efektni ulasci neimenovanih pončo-nosećih likova Clinta Eastwooda u špageti-vesternima, samo s tom razlikom da on nije nosio niti pončo, niti Winchesterku, niti se Moriccone čuo u pozadini.
Da je ovo bio vestern, svi navedeni elementi bi bili prisutni – ovako je samo okvirna eastwoodovska kvaliteta bila prisutna u hodu pridošlice dok je prolazio pokraj prepunih stolova gdje su u pićima uživali gosti birtije. Šešir, širok i sjenovit, mu je sakrivao lice, dok je dugi kaput sakrivao njegovo tijelo. Kiša je kapala s njega dok je zvuk njegovih čizama odzvanjao prostorijom.
Polagano i samouvjereno je prišao šanku. Pipničar, koji je reda radi prljavom krpom glancao ionako već prljavu čašu, ga pogleda pogledom profesionalnog pipničara koji je u ovakvim situacijama bio već mnogo puta. Brkovi mu se postave u standardnu poziciju, a škembu izbaci dovoljno da bude naglašena, ali nedovoljno da nekoga ozlijedi. Čašu glancati nije prestao.
"Kako vam mogu pomoći?" upita stranca gledajući ga kroz poluzatvorene oči.
Pridošlica nije odmah odgovorio.
Prvo je podigao glavu, lagano i odlučno, te dopustio gromu da udari negdje vani gdje je oluja bjesnila.
"Tražim informacije."
Glas mu je bio dubok, hrapav, i da je pipničar znao bilo što o western kinematografiji 20. stoljeća na svijetu zvanom jednostavno i nemaštovito Zemlja, pogrešno bi, ali nimalo manje uzbuđeno, molio pridošlicu za autogram.
Budući da nikada nije niti čuo za taj svijet, glas mu je zvučao točno onako kako bi glasovi tajanstvenih stranaca koji ulaze u njegovu birtiju dok vani oluja bjesni trebali zvučati.
"Došli ste na krivo mjesto," mirno mu odgovori, pljunuvši u čašu. Glancglanc. "Šalter za informacije je tamo." Pokaže mu glavom ulijevo.
Stranac pomakne glavu u pokazanom smjeru. Zaista, lijevo od šanka je stajao šalter iznad kojeg je na komad kartona netko napisao 'Salther zah Informatzije'. Iza šaltera je sjedila postarija gospođa, očito neraspoložena, koja je ljutito gledala penkalu koju je držala u rukama, kao da je ta penkala kriva za sva zla svih svjetova. Sasvim vjerojatno i jest bila, barem što se nje ticalo.
Stranac kimne zahvalno pipničaru te sporim, odzvanjajućim korakom dođe do šaltera.
Staojao je tamo, glave lagano spuštene, čekajući da ga žena primijeti.
Ona je i dalje prijeteći promatrala penkalu, povremeno škrgutajući zubima kao da joj daje do znanja da je ovoliko blizu od toga da sjedne na nju.
Stranac se nakašlja.
Bio je to dubok, hrapav kašalj – točno onakav kašalj kakav bi asocirali sa njegovim glasom i načinom na koji je ušao u birtiju. Bio je to odlučan kašalj. Bio je to kašalj koji je imao sve atribute koji su već povezani sa strančevim ponašanjem.
Žena za šalterom polagano podigne pogled, probijajući stranca njime. Njene oči kao da su mu davale do znanja da ga mrzi jer ju prekinuo u mržnji penkale, te da će imati probavnih smetnji do kraja života zbog toga. Ona to, zapravo, nije rekla, ali pogled žene sa šaltera vrijedi tisuću riječi, ili bar koji paragraf.
"Zatvoreni smo," ljutito mu reče te nastavi buljiti u penkalu.
"Tražim nekoga," stranac mirno zagrmi, ne obazirući se na ženine riječi.
Žena prijezirno frkne nosom.
"I zašto bi mene to trebalo biti briga?"
Iako zbog sjena i šešira to nije bilo vidljivo, stranac zbunjeno podigne desnu obrvu. Lagano se nagnuo unatrag, samo da provjeri nalazi li se za pravim šalterom, te se vratio u staru poziciju.
"Er," predloži.
"Sad mi je pauza."
"…"
"Pričekajte," odbrusi mu te nastavi gledati svoju penkalu.
Stranac je par trenutaka zbunjeno stajao pred šalterom, nepripremljen za ovakav razvoj događaja. Razmislio je o tome da pokuca i pokuša ponovno, no činilo mu se da ne bi bilo previše koristi od toga. No, nije bio bez ideja.
Gurnuo je svoju ruku kroz otvor na šalteru, instinktivno pronašao ženin vrat, te ju zabio u staklo koje ih je odvajalo.
"Tražim nekoga," mirno ju obavijesti.
"Er," predloži ona.
"Odaziva se na ime Kain."
"Er?"
"Ovoliko velik," pokaže joj slobodnom rukom. "Crna kosa, plave oči, voli romantične šetnje plažom i poljodjelstvo."
"Aa. Aaaah," kimne žena, naglo shvaćajući o kome pričaju. "Kain? Ah, Kain. Prijavljen je kao stanovnik Enoha, osim ako se jako ne varam. Imamo brošure."
Nervozno je rukama prekopala po kupu brošura koje je držala u najbližoj ladici, trudeći se ne smetati strančevoj šaci koja je i dalje bila čvrsto postavljena oko njenog vrata. Zgrabila je jednu brošuru i gurnula ju kroz otvor. Stranac ju je prihvatio slobodnom rukom, te zamišljeno proučio. Kimnuo je, te spremio brošuru u džep. Stisak naglo popusti.
"Zahvaljujem."
Okrenuo se, sporo i teško, te krenuo prema vratima i kiši koja je neumorno padala.
"Samo tvrdim," pričao je Baal, "da je to najgluplja stvar koju sam ikad čuo." Pročačkao je zube vrhom nokta. "Ništa drugo."
"Slušaj moje upozorenje, moćni Baale!" siktala je zmija. "Slušaj!"
"Slušaj ti, mali," prijeteći mu mahne Baal prstom. "Nije me briga koliko misliš da si u pravu, fudbalerke se nikad neće vratiti u modu."
Sjedili su na obali rijeke Lethe, bacajući kamenčiće na njenu mirnu površinu. Zmija se zadovoljavala puzanjem, budući da i nije imala previše izbora po tom pitanju, ali Baal se redovito vrpoljio pokušavajući postaviti u najbolju moguću poziciju. Ono što obalama rijeke Lethe fali, razmišljao je Baal, su fotelje.
"Vidio sam budućnost," uvrijeđeno promrmlja zmija.
"Adamova faza," bio je uporan Baal. "Ništa više."
"Ali ako je prvi čovjek…"
"…bio bez imalo ukusa, zašto ne bi i ostali bili? Vjerojatno si u pravu što se toga tiče," složi se Baal, "ali sumnjam da će doći do toga da cijela jedna rasa propadne zbog jednostavnog nedostatka dobrog ukusa. Potreba za preživljavanjem će ih spriječiti u tome. Evolucija je na mojoj strani."
Zmija, na samo zmijama svojstven način, trepne.
"Ne, nije," reče mu.
"A dobro, nije," složi se rogati demon. "Ali mogla bi biti."
"Da," pokuša zmija frknuti nosom. "Ako ju napiješ."
"I jesam jednom, da znaš," Baal uvrijeđeno baci oblutak koji par puta odskoči od rijeke Lethe, da bi uskoro zaboravio da je to napravio.
"Pričao si o toj božićnoj zabavi već tisuću puta, Baale," zmija zakoluta očima. "Da. Znam. Ne mogu ne znati."
Pa dobro, mislio je demon. Samo ti znaj. Ja imam noge a ti nemaš.
Na trenutak je pomislio da bi bilo baš pametno to reći i obogatiti oštroumnim isplaznjivanjem jezika, ali taman kad je pripremao jezik za izlet, iza leđa začuje svoje ime kako nepristojno izlazi iz tuđih usta.
"Baale!" letjela je riječ na vjetru. "Baale!"
Baal uzdahne i pogleda svog sugovornika.
"Nema odmora za pokvarene," objasni mu tobože se ispričavajući. Polagano se digne s poda, očisti minicu te pažljivo uputi prema demonu koji ga je iz daljine zvao.
"Ne mogu vjerovati da si iskoristio taj bezvezan izraz," mrmljala je zmija sebi u bradu dok se demon udaljavao. "Ne mogu vjerovati da je iskoristio taj bezvezan izraz."
Soba je bila neugodno dobro osvijetljena.
Nakon Disa i njegovih hodnika, prostorija i zgrada, Baalu je soba toliko osvijetljena da gleda na bijelu boju kao na depresivnog gotičara bila strašno neukusna. Previše svijetla, smatrao je, je nepotreban kič.
Njegov otac se s tim sasvim očito nije slagao. On je uvijek bio za otvoreniji look - puno svijetla, malo dodataka. Baalu, s druge strane, su se strašno sviđale tmurne, tamne prostorije sa hrpama i hrpama nepotrebnih modnih dodataka koji su se tamo nalazili iz sasvim nejasnih razloga, osim da smetaju ljudima dok pokušavaju proći kroz prostoriju. E to je bio kvalitetan dizajn! Bijeli zidovi, stepenice umjesto stolaca i dva taburéa – to nije bio dizajn, to je bio nedostatak pristojnosti da se pokaže barem elementaran trud prilikom izrade sobe.
I bijele halje. Nemojte da uopće počne pričati o bijelim haljama.
Otac mu je bio čudna biljka. Znao je da nisu isti niti u dobrim odnosima, nisu nikada niti bili, ali činjenica da tehnički nisu niti bili u istim svjetovima je bila olakotna okolnost… sve do nedavno. Došao je u posjet prije par dana (ili ono što je prolazilo kao dan ovdje), tvrdeći da je samo došao provoditi malo vremena sa svojim sinovima. Ne mora se posebno napomenuti da Baal nije vjerovao u to nimalo više nego što je vjerovao da će fudbalerke ponovno ući u modu. Sad, iako Baal nije uvijek u pravu, uspio je razviti besprijekoran sistem samouvjeravanja kojim je sve uvijek bilo u najboljem redu – on je uvijek u pravu, čak i kada nije. Tako sve ispada dobro, zar ne? I on je tako mislio. No, ovo je bila situacija u kojoj ga činjenica da je u pravu nije nimalo tješila.
Baal se zamišljeno igrao izmišljenom statuom kakvu bi svaki dobrostojeći bog imao u svojim odajama, kad je njegov otac ušao u sobu. Vratio je izmišljenu statuu na izmišljeni stolić kraj izmišljene tapiserije, te slučajno sve to zapalio neopreznim naslanjanjem izmišljene statue na izmišljenu svijeću koja je tamo gorjela i tjerala izmišljene sjene. Panični izmišljeni vriskovi su ispunjavali zrak kad je izmišljena sobarica ušla u sobu i vidjela što se dogodilo.
Baal se zadovoljno nasmiješi. Izmišljena nepodopština dobro izvedena.
Okrene se na visokoj peti i pogleda svog oca.
"Baale," kratko i forsirano veselo ga pozdravi postariji bradati muškarac u bijelim haljama. "Kako si, sine?"
Demon prijezirno frkne nosom.
"A tako," predloži.
"Odlično, odlično," usklikne njegov otac ne slušajući ga. "Baš lijepo od tebe što si svratio."
"Pozvao si me."
"A baš lijepo od mene," zadovoljno ustvrdi Baalov otac postavljajući svoju stražnjicu na jedan od taburéa. "Sjedni."
Baal slegne ramenima i sjedne na slobodni taburé.
Pokuša se ležerno nasloniti i nepristojno podići nogu na stolić, ali niti je imao naslon niti stolić ispred sebe. Razočarano sjedne uspravno.
Čekao je par minuta da otac započne nekakav razgovor. Umjesto bogatog dijaloga, to vrijeme su proveli gledajući jedan drugoga napeto – očito su obojica mislila da će onaj drugi prvi početi.
Napokon, kad je napetost postala neizdrživa, Baal izreče ono što se jednostavno moralo reći: "No?"
Otac ga pogleda zbunjenim, ali dobronamjernim pogledom.
"Samo sam htio provesti malo vremena sa svojim sinom!" reče te defenzivno pokaže dlanove.
"A svinje lete."
"Ako ih dovoljno jako baciš."
Muk.
Tada su obojica prasnula u smijeh.
"Što želiš?" upita ga Baal nakon što je došao k sebi, brišući suze iz očiju. "Nisi došao ovamo družiti se sa svojom djecom. Nemoj mi reći da su ti naglo proradili očinski instinkti."
Baalov otac se nasmiješi vragolasto, uvelike na onaj način na koji se njegov sin zna nasmiješiti.
"U pravu si," prizna. "Djelomično, barem. Nisam se došao samo družiti s vama, ali očinski instinkti imaju udjela u mom dolasku."
Baal nezgodno proguta slinu. Ovo nije obećavalo ništa dobro.
"Provodiš svoje dane ne radeći ništa, Baale."
Demon na taburéu se zadovoljno nasmiješi.
"Ah," sramežljivo kimne glavom. "Ma nije to ništa."
Otac ga prostrijeli pogledom.
"Ništa je upravo ono što je to," zagrmi. "Vrijeme je da se počneš baviti politikom."
Baal se neugodno promeškolji.
"I došao si ovamo dodatno nas posvađati?" upita ga ispod oka. "Znaš da se već tako ionako svi mrzimo. Uvjet za život ovdje."
"Znam," prizna starac. "Zato mislim da ćete biti odlični političari."
Baal razmisli o ovome što je upravo čuo. Znači otac je došao ovdje natjerati ga da uradi nešto. Problem je bio u tome da Baal nije htio raditi nešto – ništa mu se sasvim dobro uklapalo u radni plan. Politika, k tome, zvuči kao kolosalan gubitak vremena. Čak i za demona.
"Došao sam razgovarati s tobom, Baale, ne s ostalima. Smatram da, ako ti kreneš tim putem, ostali će te slijediti."
"Ako misliš da me poštuju…"
"Oh, ne budi smiješan!" odmahne starac rukom. "Slijedit će te iz inata."
Iz ne sasvim jasnih razloga, Baala je ovo povrijedilo. Znao je da mu je otac u pravu i da je to točno ono što može očekivati od svojih sugrađana, ali na trenutak mu kroz glavu proleti misao da bi mirni suživot u ljubavi i razumijevanju bio mnogo ugodniji i bolji. Srećom, odmah slijedeći tren mu pažnju zaokupi nešto bijelo pa se misao izgubila i pustila si mira od njega.
"Razlog nije bitan. Ono što jest bitno jest da ćeš pokrenuti Dis."
Pogledao je zamišljeno starca.
"Ti si ovo sve već isplanirao, nisi li?" upita ga ljutito. "Nije bitno što ja sad velim. Ti si odlučio da ću ja to učiniti i nemam drugog izbora, zar ne?"
Starac počasti demona veselim cerekom.
"Aha," kimne glavom. "Nije li to super?"
Baal potone još dublje u taburé.
"Tebi možda…" promrmlja.
Najednom je bio svježe stvoreno derište koje uvrijeđeno bulji u prazno, kao da tamo pronalazi nešto strašno zanimljivo i uzbudljivo. Odbijao je podići glavu iako je dobro znao da će kad-tad morati.
"No hajd', Baale," starac ga potapša po ramenu. "Neće biti tako loše. Vidjet ćeš."
"Mhm," uvrijeđeno promrmlja. "Pretpostavljam da već točno znaš gdje ću započeti svoju karijeru."
Njegov otac nasmiješen kimne glavom.
"Oh, da. Imam sasvim poseban svijet za tebe."
______________________________________________________________________________________________
And now for something completely different... a Scotsman on a horse.
- 16:33 -
subota, 07.07.2007.
Tena ftw
Hey sweetie :*
- 00:10 -
nedjelja, 17.06.2007.
Astronomy Domine XXI
Boje su plesale u pijanom, ekspresionističkom stilu svugdje oko njih.
Bile su tamo umjesto vlakova koji bi se, Sebastijan je razmišljao, nalazili na njihovim mjestima, na tim peronima gdje je cijeli svemir prolazio kraj njih. I zaista, peroni su bili ispunjeni pokretom, svakojakim pokretom, pokretom koji je sugerirao svaku točku Postojanja na neki blesavi, neozbiljan način kakav bi vjerojatno opisivale osobe koje niti same ne shvaćaju najbolje princip funkcioniranja života. Bili su konfliktni, nejasni, apsurdni, sasvim logični i sasvim izvan pravila koja su vladala životima onih koji su život trpjeli.
Gledajući neuhvatljiv vrtlog Nexusa, stojeći na začuđujuće konkretnom asfaltiranom putu kakav se inače nalazi između perona, Sebastijan na trenutak shvati da zapravo ne gleda stvari koje krše pravila Postojanja – on gleda stvari koje ih stvaraju.
Srećom, odmah slijedeći trenutak je primijetio nešto svjetlucavo na podu pa je brže-bolje zaboravio tako duboku misao.
Sagnuo se.
U ruci je, nesigurno i sa stanovitom znatiželjom, držao kamenčić s puta. Bio je malen, kao što deminutiv obično sugerira, oblutak, te Sebastijana na trenutak preplavi osjećaj stajanja na obali oveće vodene površine. Refleksno je zatvorio oči; povjetarac mu promrsi kosu, noseći sa sobom miris pučine i osjećaj golemog, nezaustavljivog prostranstva. Zvuk razbijanja valova na obali. Ptice, negdje daleko na horizontu. Polagano je otvorio oči, dok mu je vjetar još milovao lice.
Oceana nije bilo, iako ga je očekivao tamo. I dalje je stajao na asfaltiranom putiću kraj hiperaktivnih perona, Ioanna kraj njega, oblutak u ruci.
Čvrsto ga stisne i pomisli spremiti u džep.
Nedostatak džepova ga pomalo spriječi u toj namjeri.
"I, kud sad?"
Izgovorio je to, činilo mu se, više reda radi nego zbog neke stvarne potrebe da to sazna. U posljednje vrijeme, što god se dogodilo, dogodilo se bez da je on to zaista htio. Stoga, zaključio je, što god se treba dogoditi će se dogoditi, neovisno o njegovim željama i nadanjima. Čemu se onda zabrinjavati time?
Ioanna je bila tiho otkad su izašli iz Tartara.
Nije bio siguran gdje su točno bili, što su tamo radili ni kako su se izvukli iz toga – posljednje čega se sjećao su bili pingvini, što ga je tjeralo na zaključak da mu sjećanje i nije najsigurnija veza sa stvarnošću. S druge strane, tko zna? Nije da mu se blesavo čudne stvari nisu već prije događale.
Došao je k sebi na stepenicama koje su vodile do mjesta gdje su se sada nalazili. Prvi osjećaj koji ga je obuzeo mu je sugerirao da se nalazi na željezničkoj postaji i da upravo dolazi na slijedeću razinu gdje će ga dočekati vlak koji je spreman odnijeti ga natrag nekamo kud već vlakovi voze i kud se ljudi već vraćaju. Iako lokomotivu nije susreo na kraju stepeništa, osjećaj ga nije napustio.
Pitao je tada, refleksno, Ioannu gdje se nalaze i što se upravo dogodilo.
Ona je samo slegnula ramenima i rekla da su upravo izašli iz Tartara. I na tome je stalo.
"Ti," javi se konačno Ioanna, uz lagani uzdah (je li to bio uzdah?), "ideš kući."
"Čijoj?"
"Svojoj."
Sebastijan je razmislio o tome. Nije, zapravo, bio svjestan da ima kuću – vele da je dom tamo gdje je srce, no on sam nije bio siguran gdje mu je točno taj suvišan organ. Negdje iza ugla, najvjerojatnije.
"Zar baš moram?" upita ju sa, začuđeno je otkrio, trunkom razočaranja.
I Ioannu je iznenadilo razočaranje u njenom glasu, ali nije dopustila da se to vidi na njenom licu. Samo se vragolasto nasmiješila.
"Da, Sebastijane. Moraš. Ajd, mrš."
I ostao je stajati tamo.
"Mrš."
Gledao ju je, lagano nagnuvši glavu u jednu stranu.
"Mrš."
"Hm?" upita ju, kao da ju nije najbolje čuo prvih par puta jer je sanjao apsolutno predivan san o ponijima.
"Mrš."
"Ah," kimne glavom u razumijevanju.
I tada, bez suvišnih riječi, krene prema njoj.
U par koraka, razmak među njima je minimaliziran, a on se našao licem u licem s njom, dopuštajući minimalan razmak između vrhova njihovih noseva. Pogledao ju zamišljeno i nasmiješio se.
"Sebastijane, koga vraga radiš?" upita ga Ioanna, gledajući i osjećajući njegovu desnu ruku i njezine eskapade.
Naime, desnom rukom je prolazio kroz njenu vatru. Na glavi. Onu gore.
"Živo me zanimalo," objasni Sebastijan izbacivši koncentrirano jezik lagano van dok je rukom prolazio kroz vatru koja je pucketala na Ioanninoj glavi, "je li ovo prava vatra. Ona koja peče."
Pogledala ga je pogledom koji može spržiti frižider.
"I?" upita ga, ne skidajući pogled.
"Pa i ne baš. Ne peče."
Ioanna ga brzinom munje ošamari, taktički ga udarivši nedovoljno da ga onesvijesti ili mu odšrafa glavu, ali dovoljno da osjeti punu ljepotu ženskog šamara.
"Okay, to peče," primijeti Sebastijan, no ne stigne reći ništa drugo jer su ga Ioannine usne spriječile u tome.
Isprva je nedostojanstveno lamatao rukama po zraku, iznenađen i šokiran njenim poljupcem (koji nije prestajao, a on nije imao pravo glasa oko eventualnog prestanka – držala ga je rukama za glavu i tjerala da uživa), no kada je osjetio vatreni dodir njenog jezika, pomalo si je u potpunosti pustio mira od ideje otpora. Slegnuo je ramenima i ostao stajati tako, dopustivši Ioanni da riješi što, eto, želi riješiti. Nije da se, zapravo, bunio.
Znao je da je vatreni osjećaj u ustima tijekom poljupca uvijek dobar znak, osim ako jedna od stranaka nema neku egzotičnu spolnu bolest, ali osjećaj plinovite lave koji mu je jurio unutrašnjošću je bio previše čak i za najbolji karnalni juriš. Zadrhtao je, nenamjerno, i lagano zateturao (ili barem bi da ga Ioanna nije držala), osjećajući kako mu je glava lakša nego što inače zna biti. Završila je poljubac i odmaknula se lagano, dopustivši mu da udahne malo zraka. Umjesto da diše, Sebastijan osjeti potrebu da zbunjeno zatetura unatrag, te on to i učini. Svijet se vrtio oko njega, u njemu i bez njega, i nije previše mario za njega.
I tada se sve smirilo i on je gledao.
Ogledao se oko sebe, jer mu se učinilo da je netko odjednom na svijet bacio gomilu boja, skinuvši sivi filtar koji se tamo nalazio do malo prije. Nešto nije bili u redu, jer je osjećao sunca koja su svijetlila iz brojnih svjetova koji su čekali s druge strane Nexusa. Što je bilo najvažnije, znao je da ti svjetovi čekaju.
Prisjetio se osjećaja oceana u licu i oko njega, te na trenutak sklopi oči.
"Jesi li u redu?" zabrinuto ga upita Ioanna, naglo preispitujući svoju odluku. Činilo joj se kao zgodna stvar za napraviti u tom trenutku; pomalo perverzna, pomalo uzbudljiva. Ipak je čovjek. Navodno.
Sebastijan otvori oči.
"Da," začuđeno primijeti. "Jesam."
Zatim zastane.
"Koji mi je vrag?" Gledao je oko sebe, zbunjen i oduševljen – među ostalim, zbunjen svojom oduševljenošću. Pogleda Ioannu, te mu pogled zapne na vrhu njene glave i pokaže prstom na nju. "Koji je tebi vrag?"
"Kako to misliš?" upita ona maknuvši pramen kose iz očiju. "Misliš zbog onog malo prije? A gle---"
I zastane.
Brzo vrati pramen kose na oči.
Panično počne pipati svoju glavu, no jedino što je tamo pronašla, osim dva mala roga, je bila njena gusta crna kosa, točno onakva kakvu je imala prije nego ju je zamijenila vrckava vatra koju je tako buntovnički ukrala.
Sebastijanu se učini da izgleda pitomije, mirnije… čudnije. Naviknuo se na njenu vatrenu kosu, jer mu se činilo da bi demoni i trebali imati takvu, no činilo mu se da je tek sada onakva kakva bi trebala biti. Čudan osjećaj i nejasan, ali činilo mu se da je ovaj puni krug bio potreban.
"Jesi li u redu?" upita ju zabrinuto.
Ioanna kimne glavom i slegne ramenima.
"Glavno da nisi neodlučna," primijeti.
Tada mu u glavu upadne neugodna misao. Predugo su na jednom mjestu.
"Aerm…" zamišljeno usklikne. "Baal?"
Ioanna odmahne glavom.
"Unutra je," zamahne glavom u smjeru ulaza u Tartar, usput promrsivši svoju kosu koja je također veselo pokazala stepenište. "I ostat će unutra."
"Tko veli?"
"Had."
"A kad je to rekao?" upita ju on. "Je li to bilo prije ili nakon pingvina?"
Ioanna razmisli o tome.
"Nakon."
Sebastijan uzvrati kimanjem glave.
Stajali su tamo neko vrijeme u tišini, gledajući oko sebe. Takvi dramatični, napeti trenutci su odlični, no zatišje koje dolazi nakon njih dovodi ponekad u upitnost njihovu isplativost. Prebacivanje vatre je, iz nekog razloga, bilo sasvim nevažno u ovom trenutku.
"I taak…" primijeti Sebastijan. "Što kažeš na te Nickse?"
Ioanna ga pogleda sa smiješkom.
"Očajni su ove sezone."
On ju povrijeđeno pogleda.
"Povuci to!"
"Natjeraj me," odvrati ona uz vragolasti smiješak.
"Hrvanje u blatu?" predloži Sebastijan, no Ioanna odmahne glavom uz obrazloženje:
"Boli me glava."
Njezin sugovornik razočarano spusti glavu i počne mahati njom u neslaganju.
"To nije odgovor," objasni joj. "Dobar, barem."
"Ah. U tom slučaju," započne ona, uzevši ga pod ruku, vodeći prema jednom od vlakova, "znam jedan svijet sa savršenim blatom za rješavanje ovakvih nesuglasica."
_________________________________________________________________________________
Aaand...
...there you have it.
Astronomy Domine, complete. Moram još jednom proći cijelu priču, promijeniti neke stvari, dodati neke druge, fleshati out cijelu zavrzlamu, ali osim toga... all in all, the wall's finished. Or torn down, if you will :)
...
Well?
Vovin, Bishop of Baths and Wells
- 22:38 -
subota, 09.06.2007.
Astronomy Domine XX
Beelzebub se manijakalno smijao.
Nekim pingvinima je bilo pomalo neugodno, jer se prisutnima činilo kao da demon ne shvaća ozbiljno situaciju u kojoj se našao. No, neki pingvini su samo znalački šutjeli.
Odnosno, neki su samo šutjeli značajnije od drugih.
Baal ga je pogledao ispod oka.
"Koji je tebi vrag?" prosikće. Odluči ignorirati ironiju izjave.
Beelzebubov cerek se zacementira na njegovom licu.
"Želiš li sad čuti moj zli govor™?" veselo ga upita.
"Ne," žustro odvrati Baal. "Sad nije najbolji trenutak za to."
Zvuk sličan cijepanju drva napusti Beelzebubova nasmijana usta u nekom jadnom pokušaju imitiranja nadmoćnog smijeha.
"Ali, moj dragi Baale," objasni mu Beelzebub," sad je savršen trenutak da ga čuješ."
Baal je prestao gledati Vladara Tartara, koliko god impozantan bio, i radije se koncentrirao na svog cerekavog kolegu. Toliko se koncentrirao na pronalaženje svog bjegunca, da je skoro pa u potpunosti zaboravio na neizbježne makinacije koje dolaze sa bivanjem u prisutnosti sebi sličnih. Naravno da Beelzebub ima viši motiv za pomaganje Baalu – uostalom, nije li došao u Netzach da ga spriječi? U čemu točno, nije niti njemu bilo previše jasno, ali zgodna stvar kod demona (ili, radije, nezgodna stvar) jest da su uvijek spremni spriječiti sve druge u svemu mogućemu, uključujući i sebe same u sprječavanju svih drugih. Odmah je jasno da to izaziva stanovitih problema i zastoja u genijalnim zlim planovima, ali to je sve dio infernalnih zbivanja koja ispunjavaju dane u Paklu. Lokalne zanimljivosti, moglo bi se reći.
Vratio se u mislima par sati unatrag, u Netzach, gdje je tako podlo planirao pronaći najbližu rutu do Pakla. Čovjek, ili bar demon, bi pomislio da će iz A'arab Zaraqa, mračnijeg svijeta od Netzacha, biti lakše doći do Mjesta Iz Kojeg Izviru Sva Zala Ovog Svijeta, ali čovjek, ili bar demon, bi se iznenadio – Netzach, kao strašno popularno turističko središte, je bio sasvim dobro povezan sa ostalim svijetovima, tako da je bilo sasvim moguće stići i do Disa, dok je A'arab Zaraq bio ekvivalent zagorskog sela. Naravno, Baal je morao biti te sreće da niti nije vidio turističke lokacije na najturističkijem mjestu u Postojanju, već je zapeo u nekoj opskurnoj ženskoj komuni usred šume. Da ih je namjerno tražio, zasigurno ih nikad ne bi pronašao.
Ako je Beelzebub htio spriječiti njegov povratak u Pakao, što bi imalo stanovitog smisla, bio je na dobrom putu. Pače, ako je to zaista bio njegov plan, Baal mu je, odlaskom u Tartar, pomogao; praktički rješavajući cijeli posao umjesto njega. No, s druge strane, sada je i on bio ovdje – plan mu, očito, ako je uopće imao veze s ovim, nije najbolje uspio.
"Kako ti napreduje unutarnji monolog?" sa zanimanjem ga upita Beelzebub.
"Još samo malo."
S druge strane, razmišljao je Baal, mogli bi reći da je njegov plan u potpunosti uspio. Ioanna je uhvaćena i kažnjena, onaj mali mulac također (što je samo bonus), a Beelzebub se trenutno nalazi usred Tartara, pred Hadom, bez mogućnosti da pobjegne. Savršeno izvedeno!
Osim, dakako, činjenice da je i on, Baal, ovdje s njim. U istoj situaciji.
Hm.
Sitne diskrepancije u planu. Mental note, ispraviti ih.
"…dok ja ispijam margarite na tvom prijestolju, Baale. Nemoj mi reći da nisi to očekivao," usklikne Beelzebub nadmoćno.
"Eto, gotov sam," obavijesti ga Baal. "Što si ono govorio?"
"…" promuca njegov sugovornik. "Koliko si čuo od mog monologa?"
"Tvog monologa? Kad pa si ga…?"
"Sada! Malo prije. Dok si ti još uvijek… ah," shvati Beelzebub. "Možda sam trebao pričekati da prestaneš zamišljeno buljiti u prazno."
Uzdahne.
"A šteta monologa… bio je tako dug… i lijep…"
Seksualne aluzije u toj izjavi su bile sasvim nepotrebne, ali netko očito još uvijek nije prežalio pubertet.
"Nda, samo se uvjeravaj u to," reče mu Baal. "Imaš kratku verziju?"
Beelzebub kimne.
"Sve tvoje baze pripadaju meni," obavijesti ga.
"Pošteno."
Sada negdje su obojica shvatila da ih Vladar Tartara strpljivo promatra.
"Mislim," primijeti stariji demon, "da tako ionako nije važno jesi li pratio moj zli monolog, koliko god mi to silovalo ego i uništavalo samopouzdanje. Bitno je da čuješ što Vladar Tartara ima za reći."
"Nekako naslućujem…." uzdahne Baal.
Oboje su sa zanimanjem pogledali u Hada koji je i dalje sjedio na svom prijestolju, crna božanska figura koja u svojim rukama drži njihove sudbine.
No Vladar Tartara je šutio. Tišina koja ga je obuhvaćala je bila dovoljno silovita da slomi sve kosti u tijelima prijestupnika koji su pred njim stajali.
I rasla je.
Sve dok…
"POTREBAN MI JE NETKO ZA RAD S PINGVINIMA" napokon prozbori.
Demoni su ga zbunjeno gledali, nesigurni u ono što su upravo čuli.
Baal se prvi javio.
"Za…"
"RAD S PINGVINIMA."
"I mislio sam da sam to čuo. Ovo je možda blesavo pitanje," nastavi Baal," ali možemo li odbiti tu ponudu i mirno odšetati odavde?"
U tom trenutku se javio Beelzebub.
"Mi, dragi Baale?" nasmiješi se. "Mislim da nisi nešto dobro shvatio."
"NE," mirno ga ispravi Had. "SASVIM JE DOBRO SHVATIO."
"Čuješ, Baale?" podmuklo se nacereka Beelzebub. "Ne mi, već samo t--- KOJI VRAG? Kako to misliš, dobro je shvatio? Mislio sam da imamo dogovor!"
Had podigne desnu obrvu.
To se, dakako, nije moglo vidjeti, ali, nekako, svi su to osjetili.
Nikome, osim Hadu, nije bilo jasno kako.
"KAKO SI DOŠAO DO TOG ZAKLJUČKA?"
"Kak… kako sam doš… Gjaaaah," izusti Beelzebub. "Razgovarali smo! Prije nego što sam dopustio onoj maloj delikventici da uzme vatru! Prije nego sam se potrudio da onaj mali… da nesposobnjaković uspije… Prije nego sam se potrudio da sve to orkestriram iz sjene! Razgovarali smo! Obećao si---"
"PROMJENU," složi se Had.
"Ne, nisi! Obećao si---
"PROMJENU," odlučno zaključi Had. "TVOJ JE PROBLEM, BEELZEBUBE, ŠTO SI ČUO ONO ŠTO SI HTIO ČUTI, RADIJE NEGO ONO ŠTO SAM ZAISTA REKAO."
"Ti… Prevario si me!"
"MISLIM DA ZNAM KOJI DIO POSLA S PINGVINIMA ĆEŠ TI RJEŠAVATI," zamišljeno će Had.
"Nakon što sam…. Nakon što sam… Sve! Sve sam ja napravio!" očajno se derao Beelzebub. "Prvorazredne okultne knjige ne dospijevaju samo tako u ruke depresivnih, nesposobnih gotičara-amatera!"
"I činilo mi se da mi je knjiga od nekud poznata…" promrmlja Baal. "Iz Disovske knjižnice, zar ne?"
"Odsjek za okultne knjige i kuharice," potvrdi Beelzebub. "Ja! Nakon što si mi ti, ti Hade, rekao što će se dogoditi! Nakon što si…"
"Had ti je rekao što će se dogoditi?"
"Pa… da. Skoro pa i da," potvrdi, u neku ruku, stariji demon. "Možda ne… možda…"
Beelzebub je tada stao i krenuo razmišljati o onome o čemu su on i Had razgovarali prije nego je cijeli strka uopće počela. I zaista, sada, kad je o tome razmišljao u ovom novom kontekstu, činilo mu se da vidi mogućnost da mu Had zaista nije obećao ono što je on sam mislio da mu je obećao – pače, postojala je mogućnost da mu Had nije ništa obećao, već da je sam Beelzebub popunio rupe u svom shvaćanju prema vlastitim željama. Ali u trenutku kad su razgovarali, sve se činilo tako jasnim, tako dobrim… očito predobrim da bude istinitim. Prevaren je, to je jedino moguće objašnjenje. Had je bacio nešto na njega, neku opskurnu mađiju koja mu je pomutila inače besprijekoran um i zbunila njegovu nepobitnu sposobnost opće nadmoćnosti. Da, mora da je to to. Koje drugo objašnjenje ima imalo smisla?
Zastao je.
On je Had, začuje glas u svojoj glavi. Zar ti treba drugo objašnjenje?
Postoje sile u ovom svemiru s kojima se niti demoni ne bi smjeli zafrkavati – Beelzebub je, činilo mu se, pronašao jednu takvu. Problem je bio u tome da je on Hada uvijek vidio kao još jednog demona, snažnijeg i važnijeg od drugih, ali, u svojoj biti, samo još jednog demona. A ako je rođak, može se s njim razgovarati, zar ne? Uvijek znate na čemu ste s njim. Ima određenih pravila prema kojima će se ponašati, jer ste jednostavno takvi i ne možete si pomoći – prijevara, zapravo, je jedna od njih, tako da je sasvim moguće da je Beelzebub i dalje u pravu.
A prevaren je, toliko mu je jasno.
"RIBE," odluči Had. "MISLIM DA MORAM REĆI RIBE. MINIMALNO TRI PUTA NA DAN."
"Doručak, ručak i večera?" upita Baal, zapisujući.
Iz nekog razloga, Baal je shvatio što se dogodilo. Matirani su i ne postoji način da se toga trenutno riješe – Hadovi su, kako god se okrene. Ako žele sačuvati kožu, zaključio je, bolje da se prilagode situaciji.
Uostalom, rad s pingvinima… bit će to zgodna promjena.
_________________________________________________________________
Next up, posljednji nastavak Astronomy Dominea. Will the end be a bummer or shall the happy-end syndrome reign supreme?
Teško ovo prvo, sjećanje na Dream Theater je još presviježe 
Vovin, lifting shadows off a dream
- 18:12 -
utorak, 29.05.2007.
Astronomy Domine XIX
Baal je bio poprilično pri sebi kad su ga doveli pred Vladara Tartara.
Mora mu se priznati izrazita snaga volje jer, kao što je napomenuto, pothvat koji je izveo zajedno sa Beelzebubom kroz vatru do Tartara nije najlakši način putovanja – demon se iscrpi detaljno i sveobuhvatno, pa makar to nikad ne bi priznao nikome (ponekad čak niti sebi).
Delegacija koja ih je otpratila do centralne sobe (koja je, razmišljao je Baal, vjerojatno jedna od beskonačno mnogo centralnih soba – po jedna na svakoj razini, u slučaju da zatreba) je bila sastavljena isključivo od pingvina koji su, unatoč anatomskim restrikcijama, u perajama nevino držali koplja i njima povremeno pikali znatno veće demone koji su poslušno išli kud im je rečeno da idu. Baal nije imao namjeru prkositi im – u dubinama Tartara, nikad ne znaš što su ustvari oni mali slatki pingvini koji te tako nevino gledaju.
Prostorija u koju su ga doveli ga je uvelike podsjećala na generičku džinovsku prostoriju, depresivno moderno-gotičarsku, na onaj tip prostorije koji želi više od svega izgledati kao da ga je projektirala osoba koja je već stoljećima mrtva i to tijekom vlastite smrti. Soba je bila apoteoza svih mračnih soba, klišej koji vrijeđa sva gotičarska zdanja i zbog kojih je mračnjacima neugodno u pristojnom društvu – kutovi, mnogobrojni, nepotrebni kutovi su skrivali tamne kutke gdje su se kotile tko zna kakve paukolike spodobe, prisustvo kojih je potvrđivala samo paučina koja je nezainteresirano popunjavala prazna mjesta gdje arhitekt više nije znao što da stavi. Možda zbog nedostatka originalnih detalja, soba je bila nevjerojatno prazna. Ako se ignorira legija pingvina koja je stajala u stavu mirno, dakako.
I, naravno, Sebastijan i Ioanna naopačke pribijeni na zid.
Djelovali su živo, barem koliko se u Tartaru može biti živ, ali ne previše aktivno. Promatrajući ih detaljnije, Baal je primijetio da su lancima zavezani za zid, što je, znao je, najefikasniji način neefikasnog zavezivanja za zid. Također je primijetio dva uznemirujuća detalja – vatrena kosa, od krađe Ioannino glavno obilježje, je bila ugašena, a njihova stopala… Precizan kirurški rad, morao je priznati.
Bili su postavljeni, dakako, svaki s jedne strane ogromnog prijestolja koje je, zapravo, bilo u centru pažnje te dekadentne centralne prostorije. Na prijestolju, zakrabuljen u prevelike crne halje i crnog lica skrivenog crnom kapuljačom, sjedio je Had, Vladar Tartara.
"Đez, Hade, kurvo stara!" veselo usklikne Baal. "Nisam te vidio---"
Had ga prostrijeli pogledom – ili, radije, Had ga ne prostrijeli pogledom (falio mu je jedan) – i Baal instinktivno zašuti. Ako je postojao netko tko bi se dao opisati kao Vladar Sveg Postojanja, Had bi došao najbliže toj poziciji. Njegov dom, unatoč svim pričama koje ste možda čuli o njemu, nije mjesto gdje će vam odstraniti stopala i gurnuti mrkve u svaki otvor na vašem tijelu. Had, doduše, nije imao namjeru razbijati korisne legende, pa tko je pitao… da, u Tartaru će vam odstraniti stopala i gurnuti mrkve u svaki otvor na vašem tijelu.
Beskonačnost svemira je upitna. Beskonačnost Tartara, s druge strane, nije.
Kako? Ne postavljajte suvišna pitanja, mogli bi vam odstraniti stopala i gurnuti mrkve u svaki otvor na vašem tijelu.
Sve razine postojanja su, u neku ruku, vrlo nestabilne… osim, dakako, Hadovog kraljevstva. U nepreglednom oceanu Postojanja, Tartar je lebdio kao paradoksalni dvorac koji je u sebi sadržavao ono najstvarnije od svega – promjenu. Radilo se to o uglavnom mrtvačkom ambijentu nižih razina ili aktivnom, putničkom feelingu Nexusa, Tartar je bio personifikacija i, ujedno, posljednji bastion te najstvarnije od svih pojava.
Kao vladar tog kraljevstva (koje je, s druge strane, bilo personifikacija njega samoga), Had je bio ono najbliže figuri boga. I nije bio najbolje raspoložen.
"ZNAŠ LI KOLIKO DEMONA JE PROŠLO KROZ TARTAR, BAALE?"
Glas koji je ispunio prostoriju je zvučao kao da je netko u Cinestaru pustio glasnoću na maksimumu. Da se radilo o normalnoj prostoriji, od svakidašnjeg kamena, strop bi se spontano urušio čak i prije nego bi prva riječ bila izgovorena.
Najgora stvar nije bila jačina niti glasnoća glasa, već činjenica da je djelovalo kao da se Had uopće ne trudi.
"Ah, um," razmisli Baal. "Ne?"
Na svom vratu, Baal osjeti kako su mu se ljuske promeškoljile. Je li se to Had nasmiješio?
"S RAZLOGOM."
***
"ČEKAO SAM VAS."
"Nas?" zbunjeno upita Ioanna.
Doveli su ih pred Hada, toliko je shvatila. Simpatični pingvinčići, koji su, pretpostavljala je, vjerojatno po potrebi puno agresivniji nego se čini na prvi pogled, su ih vodili kroz hodnike Tartara neko vrijeme prije nego su dospjeli ovdje. Hodajući je razmišljala o tome što ih čeka – pretpostavljala je da ih čeka neka loša sudbina, po mogućnosti vezana uz stopala, ali Vladar Tartara nije bio osoba koju je htjela vidjeti u bližoj budućnosti. Priče o njemu nisu bile najugodnije za čuti.
Sebastijan je cijelo vrijeme bio kraj nje, nezainteresiran kao i inače za ono što se događa oko njega. Nije znala kakav je imao izraz lica kad je doveden pred Hada, jer je i sama imala problema sa skretanjem pogleda sa njegove mračne figure. Izgledao je kao klišej, ali, gledajući ga, previše ste uplašeni da to spomenete.
"Sasvim očito vas," začuje Sebastijanov glas. "Vidiš li nekoga drugoga ovdje?"
Uspjela se natjerati da skrene pogled sa Hada dovoljno dugo da pogleda Sebastijana. Otkud mu sad ideja da otvori usta i pravi se pametan?
No, Sebastijanov pogled nije bio njegov. Iza njegovih plavih očiju se krio par drugih, mnogo stvarnijih i mnogo oštrijih očiju. Znala je da, dok gleda svog nevoljkog suputnika, gleda Hada u oči.
Sebastijan zastane.
"Osim pingvina, dakako," nasmiješi se.
Pingvini su ih okruživali – bili su s lijeve i desne strane prijestolja, posloženi uz zidove, kraj izlaza, kod samog prijestolja, njihova malena koplja u perajama, spremna krenuti u akciju naredi li tako gospodar ovog mjesta.
"Da… što se tiče toga," započne Ioanna. "Zašto pingvini?"
"Zašto ne?" slegne Sebastijan ramenima. "Slatki su i mali. Što im fali?"
"Ništa," reče Ioanna, iako je to bilo daleko od istine. Pingvini asociraju sa hladne temperature, a to je nešto o čemu demon iz vatrenih dubina Pakla radije ne bi razgovarao.
"Lažeš," nasmiješi se Sebastijan. "Nema veze. Ne moraš ti voljeti pingvine – dovoljno je da su meni dragi, mali pokvareni kakvi i jesu."
Okrene se prema vojsci koja ih je okruživala.
"Mislim, što su uopće? Promatram ih već milenijima i još uvijek mi nije jasno. Jesu li ptice, ribe, što? Ubogi mali ne znaju dal da plivaju il' da lete. Najgori slučaj podvojene ličnosti koji sam ikad vidio."
Ponovno se okrene prema Ioanni.
"Dobro se držiš," primijeti.
"Hvala."
Iznutra, Ioanna je bila ruševina. Bilo kome tko nije stajao pred nečim što zasjenjuje sve što su ikada znali, uključujući ono što nikad nisu znali nit će znati, ne može u potpunosti shvatiti zašto. Niti Ioanni nije bilo najjasnije – prkosila je ona snažnim silama Postojanja i prije. Nije Baal toliko beskoristan koliko djeluje na prvi pogled. Konkurencija u Disu je znatna i biti Regent sasvim dobro pokazuje koliko je ustvari sposoban.
No Had… on je bio nešto sasvim drugo.
"Mislim da će Baal dva puta razmisliti drugi puta prije nego krene vlastoručno rješavati probleme," primijeti Sebastijan.
"Znači, znaš kako smo došli ovamo?"
Njen sugovornik vrckavo podigne desni kut usana.
"Naravno da znaš…" promrmlja ona sebi u bradu. Imala je dojam da ju je čuo unatoč tome. Na pamet joj u tom trenutku padne jedna pomalo zastrašujuća ideja. "Jesi li ti možda…?"
"Sve ovo orkestrirao?" tobože začuđeno ju upita Sebastijan. "S kojim ciljem? Zašto i, dakako, kako?"
"Ne znam," prizna Ioanna. "Ti si… Had. Valjda imaš načina. Sve se mijenja."
Na ovo zadnje njen sugovornik odvrati veselim smiješkom. Bio je pun takvih stvari – i to ju je zabrinjavalo.
"Sve se mijenja," potvrdi on. "I svi mi griješimo. Ponekad je teško odoljeti nešto učiniti vlastoručno. Igrati se na poslu, moglo bi se reći."
"Misliš…?"
"Baal. Imaju demoni procedure kojima rješavaju takve transgresije. Formular B42, ako se ne varam… no ipak je krenuo za tobom, on, Baal, Princ Regent Disa. Jesi li se u kojem trenutku zapitala zašto?"
Ioanna odmahne glavom.
"Pa i ne baš," prizna. "Činilo mi se sasvim normalnim. Umišljen je – želi se igrati sa mnom."
Zbog situacije, promaknu joj perverzne konotacije njene izjave. Srećom, nama nisu promaknule. Meni nisu, u svakom slučaju.
"Tako loše da ste se svi zajedno izgubili u bespućima Postojanja?"
Morala je priznati da je to i nju iznenadilo. Jest da su demoni strašno neefikasni, ali očekivala je barem pokušaje izvršavanja nekakvog podlog plana s njegove strane.
"Birokracija jede svoju djecu, jesi li to znala?" upita ju Sebastijan kao da prepričava nešto sa Discovery Channela. "Ne samo malu i nemoćnu, već i veliku i jaku. Čak i najsposobnije."
"Misliš…?"
"Što?" nasmiješi se Sebastijan.
Ioanna razmisli na trenutak. Činilo joj se kao da polagano shvaća što joj Had pokušava pokazati.
"Bilo mu je dosadno?" upita pomalo razočarano. "To je razlog zašto je išao za mnom osobno?"
Sebastijan kimne glavom.
"Mileniji na poziciji alpha mužjaka znaju dosaditi. Ne sasvim, razumiješ. Mislim da Baal ne bi mijenjao svoju poziciju, ali ponekad zaželi učiniti nešto novo, nešto divlje. Vlastoručno uhvatiti prijestupnika, biti ona ruka koja zamahne mačem, takve stvari. S jednim ciljem, dakako."
"Da razbije dosadu?"
"Da mu to dosadi, te da mu se birokracija čini kao boljom opcijom," objasni Sebastijan. "Depresivno, zapravo. Ide da se vrati."
Sebastijan potapša najbližeg pingvina koji ga zahvalno pogleda velikim, pingvinastim očima. Skoro pa da je mahao repom.
"Ali ne možeš pravilno kršiti pravila. Izvan kolotečine čeka sasvim novi svijet koji ne funkcionira uvijek kako bi htjeli," reče. "Radi protiv nas više nego za nas. Potrebno je razmišljanje out-of-the-box, rekli bi Amerikanci."
"Tko?" upita Ioanna. "Prvi put čula za njih."
"Nije važno. Ne propuštaš mnogo."
"Ah."
Zamišljeno je gledala u kamene blokove koji su sačinjavali pod. Nepozvana, misao da je Tartar zapravo iznenađujuće čisto mjesto i da ju zanima tko čisti prašinu ovdje proleti kroz njenu glavu.
"Posljedice takvog razmišljanja se pravilnim umovima ne sviđaju," objasni Sebastijan. "Previše su vezane uz mene."
Ioanna je kimala glavom, shvaćajući sve rečeno. Ipak, nešto ju je još uvijek mučilo.
"Zašto to sve meni govoriš?"
Sebastijan slegne ramenima.
"Možda mi je dosadno. Možda već dugo nisam razgovarao s nekim, pa sam uzeo ovu priliku da vježbam svoje međuljudske sposobnosti, ako ćeš oprostiti izraz."
"A možda…?"
"A možda je potrebno da čuješ što ti imam za reći. Možda znam kamo želite doći – nije da je to posebno teško zaključiti. Začudila bi se koliko ljudi izbjegavaju društvene posjete ovdje."
"A tako lijep dekor…" suho primijeti Ioanna.
Opustila se, no nije to trenutno shvatila. Hadu primjedba nije promakla. Nasmiješio se.
" A možda…" uzdahne, "imam vlastitih planova."
________________________________________________________________
*gasp* How shall our daring heroes weasle themselves out of this one? Stay tuned and find out!
Vovin, he's a pirate
- 22:47 -
nedjelja, 27.05.2007.
Astronomy Domine XVIII
"Želim da znaš da te smatram osobno odgovornim za ovo."
Baal je stajao na vrhu brdu, taktički držeći dalekozor u rukama i promatrajući, kroz gustu šumu, nevino selo amazonki koji je sakrivalo njegov plijen. Beelzebub, trijebeći buhe, je sjedio na obližnjem panju.
"Pokušat ću sakriti svoje razočaranje," slegne on ramenima. Ruku na srce, nije niti njemu bili svejedno što je ono dvoje delikvenata pobjeglo. Njegovi demonski psići su, u nedostatku bolje opcije, ozbiljno razmišljali o tome da krenu istraživati nedostižne regije svoje anatomije (kako, uostalom, psići i rade kad misle da nitko ne gleda).
"Koga vraga radiš ovdje, Beelzebub?" upita ga Baal razmišljajući o svojoj trenutnoj poziciji. Primijetio je rune na selu i nisu mu se nimalo sviđale.
"Narušavanje dimenzijskog reda i mira. Poznato od nekud?" upita ga Beelzebub.
"Mislim da sam nešto čitao o tome," ravnodušno odvrati Baal. "Nemoj mi reći da si samo radi toga ovdje."
"Neću," obeća Beelzebub. "I bez brige, nisam."
"Možeš mi dati najbitnije crte svog zlog monologa?" upita ga Baal, te spusti dalekozor i pogleda ga. "Nemam puno vremena i mnogo toga mi je na pameti trenutno, pa bi mi brzi pregled bio draži od sveobuhvatnog govora."
Najbitnija odlika demona kao vražjih sila jest bila njihova sposobnost da u mnogo bespotrebnih riječi formuliraju govore u kojima otkrivaju svoje zle planove svima koji žele čuti, te ih serviraju točno kad ih nitko ne želi čuti. Shakespeare je to najbolje zahvatio u svojim brojnim tragedijama, gdje likovi odgovorni za opći pokolj krenu sa objašnjenjem, manijakalnim smijehom i suzom radosnicom kojom daju do znanja svima prisutnima da se kraj predstave bliži i da su oni i dalje uvjereni da će na kraju pobijediti. To nije tako, dakako – demonski govor je, u mnogočemu, ekvivalent pčelinjeg uboda. U trenutcima panike i straha (iako demoni ne bi priznali da ih ponekad zahvaćaju takvi osjećaji), demon će instinktivno krenuti sa svojim zlim monologom, koji je skoro pa uvijek uvertira u njegov neizbježan poraz. Najuspješniji demoni su često, ironije li, oni koji se suzdržavaju od monologa. Zašto je to ironično? Drago mi je da ste postavili to pitanje. Već je više puta spomenuto da su demoni teški tradicionalisti – ako nije više puta spomenuto, namjeravano je biti spomenutim više puta ali zbog korekture, autorove zaboravljivosti ili malih plavih patuljaka, je izbjeglo tu sudbinu. Dakle, u sklopu tradicije, zli monolog je najneizbježniji dio demonskog zaposlenja. Nedostatak blesavog oblačenja, šminke, naoštreni zuba, čak i rogova se preživi, iako se često tretira kao nenamjerni faux pas (jer niti jedan demon ne bi svojevoljno tako nešto preskočio, pa se pretpostavlja da je došao iz nekog kruga Pakla gdje se to drugačije primjenjuje), no ako demon zaboravi svoj zli monolog… Nije vjerojatno, pa ne vidim zašto razbijati time glavu.
Naravno da je Beelzebub imao spreman zli monolog™. Imao ih je on nekoliko, po jednog za svaku priliku, uključujući jedan vrlo zanimljiv govor o vrtlarskom alatu koji je čuvao za posebne prilike. Pao je na trenutak u napast da ga sada iskoristi, ali se predomislio. Bolje ne još, reče si.
"Ako želiš… Iako, znaš, mogu ja cijelog sad izrecitirati."
"Pripremao si se dugo, jesi li?"
"Pa i da."
"Koliko traje?"
"Tri manijakalna smijeha."
"Uuff…" skoči Baal. "Izgubit ću cijeli dan ako se samo koncentriram ne tebe dok monologaš."
"Ma neećeeš…" pokuša ga uvjeriti Beelzebub. "Možda ti moj monolog da koju ideju."
"Da, da se objesim vlastitim grudnjakom…"
"Pozitivnih ideja," mirno će Beelzebub. "Nešto lijepo i podmuklo i prepredeno---"
Ali Baal ga više nije slušao. Genijalnim preokretom u struji svijesti (zbog njegovog genijalnog uma, ni manje ni više), dobra ideja mu je došla do ramena, okrenula ga i išamarala ribom.
O da, imao je ideju.
Da je znao da je to ista ideja koja je Ioanni pala na pamet, vjerojatno bi se uvrijedio.
***
Neugodan vjetar mrsio je Sebastijanovu kosu.
Retrospektivno analizirajući posljednje događaje, Sebastijan je zaključio da nije sasvim siguran da mu je bolje ovdje nego na lomači,
spoznaja koja ga je pomalo brinula.
U zraku se osjećao miris kipućeg ulja koji je ispunjavao prostoriju u kojoj su se nalazili onim poznatim osjećajem doktorske rezidencije, osjećaj koji su samo hranili kirurški instrumenti na zidovima.
Hodnik. Radilo se o hodniku, uskoro je otkrio Sebastijan. Uskoro, dakako, se odnosi na trenutak kad se podigao s poda gdje se, iz nekog razloga, našao. Nije ga toliko čudilo što je na podu, dakako, već što nije mrtav. A možda je i bio, vrag si bi ga znao.
Uzevši to u obzir, okrenuo se prema Ioanni.
"Jesam li mrtav?"
Ona ga pljusne.
"Ne," reče mu.
Nakon što se ponovno podigao s poda, analizirao je hodnik. I u jednom i u drugom smjeru, djelovalo je kao da ide u beskraj i zatim natrag.
"Znam da ću debelo požaliti što ću te ovo pitati, ali gdje smo sada?" upita Ioannu.
Ona mu se samo nespretno nasmiješi.
"Ne želim znati, zar ne?"
I dalje se smješkala.
"Čekaj malo… miris kipućeg ulja, kirurški instrumenti…"
Shvaćanje ga udari čekićem u prepone.
"Tartar?"
Ioanna kimne.
"Da," potvrdi. "A sad, ako ćeš me ispričati, moram se onesvijestiti."
I nije razočarala.
***
"Vi želite… što sad?" sumnjivo ih je promatrala Brunhilda.
"Gorjeti na lomači, da," ponovno potvrdi Baal, mirno čekajući da ga Amazonke zavežu. Ratnice su radile najbrže što su mogle, pojeći se da
zao demon ne pokuša pobjeći i sve ih pobiti, ali Baal je bio poprilično miran i susretljiv. Ipak, to je sve mogla biti njegova podla taktika.
Ruku na srce, Baal se uopće nije mogao pomaknuti. Smogao je dovoljno snage da dođe pred selo, ali tada su ga rune sasvim efektivno zaustavile na mjestu, ne dopuštajući mu da radi bilo što drugo osim eventualno priča tu i tamo, iako ne previše kompleksne rečenice.
"Jel vi to mene zajebavate?"
"Ne, ne, sasvim smo ozbiljno," potvrdi Beelzebub kraj njega. Ispočetka je mislio pustiti Baala da sam ode u selo i bude zarobljen, ali nakon što mu je plan objašnjen, primijetio je da je to čak bolji plan od onog koji je on imao i, pače, da mu ide u potpunosti na ruku. Pa zašto ne, onda?
"Ako nemate ništa protiv, mislim."
"Vidim da ste ovdje upravo palili, pa, ono, ako nije problem…" pridruži mu se Baal u moljakanju.
Brunhilda slegne ramenima.
"Ajde, ako želite. Tako ionako smo planirali nešto u tom stilu. Možemo vam zavezati kamen oko glave i baciti vas u obližnje jezero. Funkcionira jednako efikasno."
"Morali bismo izaći izvan okvira sela, dalje od moćnih magija koje štite ovo krasno mjesto," primijeti Baal. "A mi, zli i pokvareni kakvi jesmo…"
"Da, shvaćam," zamišljeno će Brunhilda. "Ne mogu vam vjerovati, gamad krivovjerna."
"Nimalo," potvrdi Baal.
"Srećom, imamo dovoljno drva da vas obojicu istovremeno spalimo," slegne Brunhilda ramenima. "U redu, gorjet ćete na lomači."
***
Neugodan vjetar mrsio je Baalovu minicu.
Pokušavao se održati na nogama, ali svakim trenutkom postajalo je to sve teži pothvat. Svijest ga je vješto izbjegavala dok je pokušao ustanoviti da je tamo gdje je htio biti.
S jedne strane, ne, nije bio gdje je htio biti. Nitko ne želi biti u Tartaru.
S druge strane, da, htio je biti u Tartaru.
A i bio je.
Hodnik koji se prostirao u nedogled i u jednom i drugom smjeru, sa mirisom kipućeg ulja nošenog vjetrom i medicinskim instrumentima demonstrativno postavljenima na zidove, je imao onaj nepogrešivi tartarovski feeling, tako da je znao da je ili u Tartaru ili u krapinskoj ambulanti. Kako nije čuo (niti osjetio) Zagorce u neposrednoj blizini, nadao se da je na mnogo gorem mjestu od Zagorja (iako ne tako različitom).
"Beelzebub?"
"Prisutan… mislim."
Beelzebub je zahvalno grlio pod kao da ga nije vidio već godinama, razmišljajući o ideji da u potpunosti izgubi svijest na milenij ili dva. To definitivno nije bio najbolji način putovanja.
Demoni i vatra. Kako žive u okruženju gdje je vatra glavni element dekora i kako neki od njih zapravo i jesu djelomično sastavljeni od iste, spaljivanje demona ne koristi vrag zna čemu, osim eventualno uništavanju drva. S druge strane, kako se ovdje radi o natprirodnim silama, naravno da mora biti još nešto u svemu tome.
Naime, izvan Pakla, vatra je za demona najbolji način da osjeti malo topline doma (sic). Spaljivanjem (gdje god, pa i na lomači), demon se nađe u elementu (opet, sic), u komadiću onog postojanja koje on tako dobro poznaje. Ne trenutak, kada bi prema zakonima fizike trebao, pa, izgorjeti, demon osjeti povezanost sa onim predivnim Postojanjem koje tako mrzi sve oko sebe. On ima predivan dodir sa Onim Tamo, sa Onim S Druge Strane… toliko dobar dodir da, ako se jako potrudi, može iskočiti iz trenutnog mjesta gdje se nalazi, kroz Postojanje, na neko drugo mjesto. Ne bilo koje, dakako – kako sa Paklom ima samo dodir (a sa ostalim mjestima niti to), može krenuti u tom smjer, no nedostatak konkretnog puta se ukazuje kao veliki problem u trenutku kad se, unatoč najboljim namjerama, ne nađe u Paklu već u Tartaru. Najbližem mjestu koje je Nešto, ali ne nužno Negdje.
Kako Tartar nije najveselije mjesto, čak niti za demona, skoro pa nikad se ta sposobnost ne iskorištava. Uostalom, radi se samo o teoriji – rijetko koji demon je dovoljno lud da ju i isproba (makar i nema razloga zašto ne bi funkcioniralo).
Put je, sada su Baal i Beelzebub otkrili, izrazito naporan za demona.
No, unatoč tome, uspjeli su.
"U redu," uzdahne Baal. "Sad kad smo ovdje, moramo se probiti gore."
"Nexus?"
"Nexus."
Posao sveznajućeg pripovjedača nikad nije gotov, je li? No da… Nexus (ili Neksus, za one koji ne vole x-eve), je sastavni dio Tartara. Kad bi Tartar bio podrum gdje sumnjivi tipovi peru novac, Nexus bi bila prodavaonica rabljenih cipela kojom bi se zavaravala policija koja se svakodnevno šeće tim kvartom. Dakako da u Nexusu niste mogli kupiti rabljene cipele, niti je tamo bilo policajaca u blizini, ali osnovni princip… Mislim, jel shvaćate? Strašno mi je žao ako nije sasvim jasno, ali postavite se u moju poziciju. Trudim se najbolje što mogu, u redu?
Uglavnom, da, Nexus je bio ekvivalent međudimenzijskog kolodvora – ako ste htjeli doći bilo gdje u Postojanju, morali ste proći kroz Nexus. Isto tako, ako hoćete nekud doći, Nexus je najlakši mjesto gdje početi putovanje. No, Nexus se nalazi iznad nebrojenih slojeva gdje se duše muče na načine od kojih bi se demonu zavrtjelo u glavi, tako da su se ljudi zadovoljavali sa prolaženjem kroz njega, radije nego šetnje njime.
"Što misliš, koliko smo nisko?" upita ga Beelzebub.
"Ne previše," zaključi Baal. "Nismo mogli pasti preduboko. Vjerojatno smo negdje blizu Nexusa."
"Misliš da su krenuli tamo?"
"Ja bih da sam na njihovom mjestu."
"I unatoč tome misliš da su krenuli tamo?"
Baal potvrdno kimne glavom.
"Mala samo bježi. Morat će stati kad-tad. Ako ih ne uspijemo uloviti prije nego skoče nekud, vraćamo se u Dis i regrupiramo."
"Regrupiramo?" Beelzebub podigne desnu obrvu.
"Da," potvrdi Baal gledajući niz hodnik.
Regrupiranje, dakako, je u Baalovoj glavi značilo riješiti se Beelzebuba i trčati glavom bez obzira.
"Aha. E, Baal?"
"Molim?"
Beelzebub je šutio. Samo ga je potapšao po ramenu, na što se Baal polagano okrenuo, uzdišući, napola očekujući Vladara Tartara kako stoji pred njima u uskom lateksu i sa bičem u ruci, spreman da ih podvrgne mukama koje se niti njima ne bi svidjele.
Nekom čudnom ironijom sudbine, to nije ono što je Baal vidio.
Naglo je podigao lijevu obrvu, zatim ju spustio da bi lakše mogao zaškrgutati zubima.
"Pingvini…" prosikće.
______________________________________________________________________
Ponovno, kao grom iz vedra neba, sam krenuo pisati Astronomy Domine. Sad sam, eto, na 18. rec'mopoglavlju, odlučnom nastavku 17. poglavlja (preokreta li). Gdje je ostalih 17? Ah, well... Na mom hardu. Uploadat ću ih nekud na net i staviti link ovdje tako da budu dostupni onima koji iz nekog, pitaj Cthulhu kojeg, razloga odluče čitati od početka. Možda čak stavim kratki pregled dosadašnjih događaja - nije da će dugo trajati. Nije da će kratko trajati, doduše : Still, it's doable.
We shall se, won't we?
- Vovin, five miles out
- 23:53 -
